Uvijek, pa i sada Eso se deklariše kao Muzičar (ne samo kao Pjevač) jer mu njegov otac u to vrijeme kupuje za njega jedan od najdražih poklona, harmoniku.

Stalno vježbanje (tzv. drndanje kako je to zvala Mama od Ese) nije onemogućilo da Eso bude i jedan od uspješnih đaka u školi. Već u prvom razredu srednje škole počinje svirati i pjevati sa tada najpoznatijim Orkestrima u okolini Prijedora (najčesće onda kad nisu mogli naći nikakvu drugu mogućnost) ali mu je to dosta pomoglo da upozna jedan sasvim drugačiji svijet.

"Kafana je za muzičare oduvjek bila nušno zlo i ja sam tad shvatio da je kafana ustvari maćeha, a prava mati je za muzičara vježba ukoliko ne želis da ostanes uvijek na istom nivou.

Srednju školu završio sam u Junu 1989 a već u Septembru iste godine otišao sam u tadašnju JNA, neću vas tušiti kako mi je tamo bilo zato što poslije vojske dolazi za mene jedno od najsrećnijih razdoblja u mom životu. U Beču (u koji sam otisao uz pomoć mog dragog Nine) svirali smo samo po tri dana a ostalo smo provodili u Bosni. Međutim sreća valjda nikad ne traje dugo tako da je započeo poslije godinu dana rat u kojem sam se i ja nasao igrom slučaja, ali ponovo vas nebi stim opterećavao jer znam da je razdoblje rata svakom pametom čovjeku nešto sasvim razno i strano. Poslije rata sam se ponovo vratio u Beč gdje uz pomoć Boga i ljudi koje sam poznavao uspijevam ponovo stati na noge. Tu i tad u nemogucnosti da ista popravim počeo sam da vježbam i po deset sati dnevno, tako da sam za kratko vrijeme postao jedan od najtraženijih harmonikaša i Pjevača u Beču, a oni koji poznaju Beč znaju šta to znači. Da ne zaboravim spomenuti čovjeka koji me je na neki način upoznao sa notama i sa muzikom uopste, a to je moj dragi Martin Lubenov koji sad svira u Bečkoj Filharmoniji.

U Beču sam ostao četiri godine i tu sam otpratio sva eminentnija imena naše estrade a poslije sam otišao u Švicarsku gdje sam evo i dan danas. Po nagovoru onih Pjevača koji su čuli moje vokalne vrijednosti počeo sam aktivnije da se bavim samo pjevanjem i moj prvi zapaženiji uspjesi kreću sa kasetom (nek te drugi momak prosi) koju sam radio u Austriji sa Sutkom a moj stalni prelazak u pjevače oznacio je Bihacki Festival i pjesma "Vragolan", koju je uradio Dilvad Felić "Dado" i poslije toga smo uradili zajedno do danas jos dvije kasete koje su našle put do slušaoca. Prvi album se zove "Robija" a drugi "Dode mojih pet minuta" koji je izdan u Gold Produkciji. Sa sviranjem nisam prestao jer sad imam vremena i za neke stvari koje prije nisam uspio poskidati i zato sto sad imam svoju muzičku školu u Zürich-u, gdje predajem za harmoniku i klavir.

Nadam se da vas do sada nisam razčarao a nadam se da neću i ubuduće jer ću se boriti da opravdam povjerenje onih koji vole pjesmu Ese Balića, jer sam to dužan zbog svoje familije koja mi daje nesebičnu podršku."

Hvala
Eso Balić